Ovo je slika s promocije moje knjige"Umijeće svakodnevnog pokreta" koja je održana 09. 11. 2006. u Novinarskom domu u Zagrebu. Moj suprug, glumac Zdenko Jelčić je svojim umijećem prezentirao moju ideju o umijeću svakodnevnog pokreta, a moja majka Vesna je bila sretna zbog "rođenja" knjige. Ja sam te večeri bila samo uzbuđena.
Stvarajući okvire za razvijanje metode umjeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta:
- Svijest o pokretu u dimenziji njegovog poimanja.
- Svijest o pokretu i emocionalni izraz
- Svijest o pokretu u dimenziji svijesti o tijelu.
- Svijest o pokretu i prostoru, u dimenziji vremena
Umjetnici renesanse su nam u pravom smislu otkrili perspektivu i time omogućili svjesni doživljaj treće dimenzije.
U baroknim skulpturama smo se sreli sa doživljajem i izrazom ljudskog pokreta. Einstein nam je dimenzijom vremena promjenio odnos prema prostoru, a kvantna je teorija otvorila nove mogućnosti spoznavanja sebe samoga i odnosa između mozga kao ustroja i uma kao procesa.Tako obogaćeni znanjem, onih koji su bili prije nas, možemo pronaći i osjetiti mjesta unutar tijela gdje se smjestio naš utjelovljeni um, mjesta u kojima su zatomljene mogućnosti stvaralaštva, pa budeći ih, doživjeti četverodimenzionalnost naših pokreta, spoznati mnogostranost naše samosvijesti i naše spoznaje pa tako u osobnom vremenu osjetiti dinamiku svojih pokreta i svoj ritam, a onda ljepotom pokreta osmisliti svoje djelovanje u svijetu u kojem živimo.
Tek kada svjesno spoznamo posjedovanje utjelovljenog uma, možemo osjetiti lakoću postojanja, iz koje, u nama samima, umjeće pokreta samo od sebe raste.
Što vas očekuje u mojoj ordinaciji?
Čovjek mučen bolovima u sustavu za pokretanje gubi osjećaj za tijelo, pokret i vrijeme. Geometrija njegova tijela se narušava. Prostor u kojem postoji se sužuje i postaje krletka u kojoj se obim njegovih pokreta sve više smanjuje, a njegova osjetila, osim osjetila za bol, gube sposobnost prihvaćanja ugode iz svijeta u kojem živi. Ljepota zalaska sunca, cvrkut ptica, šumovi mora, mirisi lavande i tek procvalih ruža, okusi tek ubranog voća polako nestaju iz njegovog sjećanja jer bol, ta nezvana gošća na slavlju njegovih osjetila, dominira njegovom svjesnom spoznajom. U takovm stanju čovjek prestaje voljeti, nije više znatiželjan, prestaje se čuditi i nadati. U njemu još samo malo tinja želja o oslobađanju od bolova. Čovjek mučen bolovima budan sanja o trenutcima u kojima neće osjećati bolove, ali često ne pronalazi puteve i načine kako taj san ostvariti. Taj san potvrđuje njegovu kreativnost, održava plamičak da se vatra njegovih nadanja ne ugasi.
Ako vas muče bolovi nepoznatog uzroka, ako pokret, naročito ako je to upravo svakodnevni pokret, kao što je ustajanje iz kreveta, odlazak do kupaonice, sjedanje za stol, hod do prodavaonice živežnih namirnica, postaje za vas opterećenje kojeg se želite riješiti sanjajte o izlječenju i nemojte nikada pomisliti da je taj san neostvariv. Potražite pomoć u kineziterapiji.
Ja vas u mojoj ordinaciji želim uvesti u puteve ka ostvarenju toga sna.
Prije nego se odlučite potražiti pomoć kod kineziterapeuta, pozivam vas na misaoni dijalog:
http://sve-sto-vas-zanima-dinaja.blogspot.com/
Terapija hedonizma
Hedonizam je smjer u filozofiji koji nam objašnjava da su osjećaji ugode i užitka najveće dobro i da bi trebali postati idealom ljudskih težnji.
Moju ordinaciju sam u knjizi "Umijeće svakodnevnog pokreta", Kapitol, Zagreb 2006, nazvala izlogom snova jer u njoj uistinu pokušavam uvesti pacijente u san o sebi samome. Pišući ove retke ja se služim očima tijela, duše i materije i pokušavam u sebi osmisliti čudesni prostor moga stvarnog postojanja, koji nazivam vječno trojstvo svakodnevice. Moj um, misaonom slikom, pretvara moj mozak u tvornicu snova iz koje ona, u istinskom trenutku spoznaje, postaje moj najdragocjeniji prostor, moja željena stvarnost.
Tek kada osjetimo tijelo i sve njegove sposobnosti, kada otkrijemo njegove mogućnosti, kada pronađemo i akceptiramo njegove slabosti, tek tada možemo ostvariti promjene na njemu i sjediniti se sa svijetom u kojem živimo.
Najnovija metoda u kineziterapiji se razvila iz principa dinamičke samoorganizacije pokreta.
Po tom principu su, svjesna spoznaja, mozak i leđna moždina, mišići i zglobovi, informacija i odgovor na nju, podsustavi u sustavu čovjek, koji se samostalno organiziraju koristeći osobni ritam i dinamiku pokreta.
Ja, moje tijelo i svijet u kojemu živim, to vječno trojstvo svakodnevice, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:
Što je to," ja"; Što je to "moje tijelo"; Što to čini «svijet u kojemu živim»?
Razlika između svijeta u kojem živimo, našeg tijela i našega "Ja" je, na prvi pogled, lako spoznatljiva.
Mi se neprestano nalazimo u stanjima koja izražavamo s riječju ja, zamjenicom prvog lica jednine. Upotrebljavamo je ne razmišljajući o jastvu kao svojstvu našega uma, o tom jedino samo našem što posjedujemo. Mi jednostavno govorimo: Ja hodam, stojim, sjedim, ja vidim, čujem, mirišem, mislim, ja osjećam, želim, volim, spoznajem. To su stanja za koja smo sigurni da ih neposredno doživljavamo, jer smo sigurni da hodamo, stojimo, sjedimo, vidimo, čujemo, mirišemo, mislimo, volimo, osjećamo. Sigurni u svoje postojanje tijelom u svijetu koji nas okružuje, mi ne razmišljamo o posredniku koji nam to omogućuje, o našem "ja" koje je energija koja istječe iz još uvijek neotkrivenog izvora i sljeva se, kao tonovi muzike na CD pomoću kojega mi muziku slušamo, u naš mozak pomoću kojega mi hodamo, stojimo, gledamo slušamo, mirišemo, mislimo, volimo, osjećamo. Jednostavno objašnjeno naše "Ja" je muzika, a naš mozak je CD ili povezano s prirodom iz koje smo nastali, naše "ja" su valovi mora, a naš mozak orgulje mora u Zadru koje nam odaju tajnu vječnog morskog gibanja.
Svijet u kojem živimo je prostor oko nas koji spoznajemo vanjskim osjetilima. Vidimo da je on velik i raznolik. Čujemo njegove šumove, mirišemo, osjećamo promjene temperature, uočavamo promjene dana i noći, mjeseci, godišnjih doba. Svjesnom spoznajom da taj svijet postoji, postajemo dio njega, ali nam se još uvijek čini da postoji samo izvan nas.
Osim našega "ja" iz kojeg proizlazi naš misaoni svijet i svijeta oko nas postoji još i svijet našeg tijela.
Tijelo preko vanjskih osjetila /kože, očiju, ušiju, nosa i jezika/ putem samoosjetilnosti kontaktira sa svijetom oko nas, ali je istodobno tijesno povezano s našim misaonim svijetom u kojem počiva naša samoosjećajnost.
Spoznaja tog čudesnog prostora našeg postojanja, vječnog trojstva svakodnevice, izgubljenog u sve većoj količini obaveza i sve bržem tempu života, trebala bi uz pomoć našega jastva, tog prikrivenog stanja naše samosvjesti u kojem se kriju oči kontemplacije, postati običaj, nešto kao jutarnja molitva za tijelo i dušu.
Kako bi trebao proticati dan čovjeka koji, pored svog svjesnog sudjelovanja u poslu koji obavlja, u svakodnevnim aktivnostima u kući, na ulici, u teatru, pri svečanim večerama i ragovorima s prijateljima, želi probuditi u sebi i svijest o tijelu i pokretu i onda uistinu početi uživati u svim datostima njegova postojanja?
Moju ordinaciju nazivam i trgovinom hedonizma jer u njoj želim osvjestiti i osmisliti materiju našeg uma, našega misaonog i emocionalnog "ja" iz kojeg izrasta naš život i misao pretvoriti u stvaralačku snagu, pokret koji će stvarno ujediniti naš um s tijelom i svijetom u kojem živimo.
U mojoj ordinaciji nećete naići na aparate iz teretane, u njoj nema imperativa po kojima se morate pokretati.
Ako se odlučite doći u moju "tvornicu hedonizma" tu vas očekuje svijet u kojem ćete upoznati sebe samoga u labirintu vaših zrcalnih neurona u vašem mozgu.
Jedan primjer iz moje ordinacije.
Poznati švicarski filmski producent Bernard Lang je došao jednoga dana u moju ordinaciju s dijagnozom "artroza koljena". Lječnik mu je predložio operaciju ugrađivanja proteze zgloba, ali je gospodin Lang želio prvo pokušati smanjiti bolove putem kineziterapije.
To je bilo upravo u vremenu kada sam počela osmišljavati metodu "umijeća svakodnevnog pokreta" i pokušavala pacijente motivirati da spoznaju četverodimenzionalnost svog postojanja. To je bilo u isto vrijeme i rađanje moje tehnike 4-D samomobilzacije.
Bolovi iz samog koljena su se već bili proširili na cijelu nogu, gospodin Lang je šepao i izgubio volju za šetnjama, skijanjem, plivanjem. Kada mi je pokazao svoje deformirano koljeno ja sam pomislila da ću morati odustati od pokušaja provođenja moje ideje da se umijećem pokreta može popraviti geometrija zgloba i pokreta. Vidjevši moje zabrinuto lice, Bernard mi je rekao:
"Pokaži mi što ja trebam učiniti da smanjim bolove. Budi moj vodič kroz ovu džunglu osjećaja boli, bjesa i nepovjerenja prema kirurzima."
Tom rečenicom me je ohrabrio i ja sam počela tretman. Naučila sam ga centrirati zglobove nogu i kralježnice, uvela sam ga u svijet njegove svijest o tijelu i pokretu. Tisuće malih koraka pred ogledalom su urodili plodom. Bernard je naučio pri svakom koraku pravilno prenositi težinu tijela na nogu opterećenja i pri tome oslobađati drugu nogu za sljedeći korak. Bolovi su se polako smanjivali, Bernard je pravilnim opterećenjem zglobova cijele noge počeo korigirati i arhitekturu prostora koljena.
"Reci što trebam učiniti da bez bolova donesem bocu vina iz podruma" upitao me je jednoga dana
"Misli na prebacivanje težine tijela na nogu opterećenja."
"Misliš isto kao i kod hodanja po ravnoj podlozi?"
"Da upravo to mislim"
Par dana kasnije Bernard je ušao u moju ordinaciju smješeći se.
"Silazeći niz stepenice sam stavio težinu moga tijela u tvoje ruke."
"I kako je bilo?"
"Donio sam bocu vina iz podruma ne osjećajući bolove"
Danas tri godine kasnije Bernard Lang uopće više ne razmišlja o operaciji i ugradnji proteze u koljeno.
http://skola-drzanja.blogspot.com/
Nova medicina emocija
Ponekad se u mojim zrcalnim neuronima smiješe moja različita lica, ali ja na njima ne prepoznajem osjećaje ugode i užitka. A onda vidim i tuđa lica. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života. Kako prepoznati iskrenost u tuđem osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću spoznati ugodu, a tko će na koncu ubiti kralja?
Tada odjednom u jednom zrcalu vidim svoje lice bez osmjeha i spoznajem da se krivac tom stanju krije u meni samoj.
Na stolu leži upravo pročitana knjiga David Servan- Schreiber "Die Neue Medizin der Emocionen".
Autor je uspio tom knjigom, povezati znanstvene spoznaje s porukama od vitalnog značenja i tako je ta knjiga, za mene, postala lijek protiv negativnih osjećaja koji se ponekad u meni kao magla nagomilavaju i mute zrcaljenje ljepote u mojoj glavi, spriječavaju širenje osjećaja ugode u mojm tijelu.
Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.
"Oh, kada bi bila lijepa kao Marilyin Monroe ili da barem imam talent Marguerite Duras.
Sigurno onda nebih imala ovih problema s kojima se danas bakćem."
Istina je, nebih imala iste probleme, imala bi njihove probleme. Tada bih svoju ljepotu i svoj talent utapljala u alkoholu i vjerovatno zavidila prodavačici na trgu cvijeća.
"U glavi je mozak, a u mozgu još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja imunim sustavom."
"To nema nikakve veze s emocijama." bio je moj prvi zaključak čitajući tu tvrdnju u knjizi. Probuđena znatiželja u meni me tjerala u avanturu čitanja i tako sam došla do zaključka da smo osuđeni da živimo s još jednim mozgom u unutrašnjosti mozga kojeg priznajemo. Čini mi se kao da smo prokleti posjedovanjem tog često svjesno nespoznatljivog prastarog dijela mozga, djela koji je stariji od naših misli, djela iz kojeg proizlazi ugoda i neugoda naših stanja. Skriven u dubini naše lubanje on nas čuva i brani od opasnosti, iz njega proizlaze instikti, ali u njemu su pohranjene i naše nespoznate emocije, neobjašnjeni strahovi u njemu nastaju naše fobije. To arhaično gnjezdo u našoj glavi posjeduju i sve životinje.
Sjetih se oca hedonizma, Epikura i njegove "radosne poruke". Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti.
Vratih se ponovo čitanju knjige o novoj medicini za emocije.
"Životinje koje na sreću ne posjeduju misaoni dio mozga su najbolji predstavnici hedonizma, one žive ugodu nesposobne da na nju djeluju, nesposobne da je kupe ili pozajme na sajmu taština." pomislih sada vjerujući autoru te male knjižice. Počela sam razmišljati o razlikama između čovjeka i životinje i o hedonizmu.
Aktiviranjem osjećajnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva doživljene ugode, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Dobrota ljudske prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih ugodnih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili.
Pokušah osjetiti pročitano, pozvati u sjećanje ljubav, ugodan osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja.
U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umočenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće.
Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. Vrh planine, jezero sreće i zenit ljetnog solsticija protjeraše panteru u zaborav.
Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo, tugu, ugodu i neugodu. Vidim se u pustinji osjećajne šutnje, radim, funkcioniram u svakodnevici, odgovaram na pitanja, a pitanja koja samoj sebi postavljam često ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja u maglovitom oblaku moje podsvjesti.
"Nažalost je teško, u tom velikom izboru osjećaja, prepoznati pravi osjećaj i pretvoriti ga u momentano stanje, u misao o tom stanju. Teško se je odlučiti za istinu, a onda imati hrabrosti o toj istini i progovoriti. Što učiniti s probuđenim osjećajem? Prihvati ga ili odbiti?
Sama odluka je najsvjesniji osjećaj koji bi trebali posjedovati. Spoznati osjećaj, a tada biti u mogućnosti taj osjećaj i opisati, dati mu logiku i smisao, protumačiti ga samom sebi osobnim simbolima, a onda ga znati podijeliti s drugima." čitajući knjigu u mom utjelovljenom umu su se stvarale nove misaone slike.
"Trebali bi se znati obraniti od odluke kojom oblikujemo svoj misaoni um u vladara našim životom. Istina je da on ima jake mišiće, ali nema osobnost. On nesmije vladati, on nam smije samo služiti." izjavio je jedan od najsnažnijih umova prošlog stoljeća i ja vidim nasmiješeno lice oca teorije relavititeta. "Život bez spoznatih osjećaja je besmisleno životarenje."
Svaki novo spoznati osjećaj ugode poboljšava okus stvarnosti, postaje čudesan začin njenog smisla, tajna u našem osobnom receptu postojanja.
Smisao i sposobnost osjetiti u sebi ugodu i razlikovati je od neugode danas nazivamo samoosjećajnost, a onaj s kojim te osjećaje djelimo s drugima suosjećajnost.
"Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio osjećaj ugode okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri promatranju nečega lijepog." pročitah među redovima teksta Epikurovu misao.
"Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti "radosnu poruku", trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju." razmišljam pretvarajući riječi autora knjige "Nova medicina za emocije" u svoj osjećaj.
U mojim zrcalnim neuronima vidim Zadarsku rivu, na njoj, morske orgulje i čujem simfoniju mora. Tonovi morskih orgulja me uvode u misao o meni samoj.
"Ja sam djelić orkestra univerzuma i sudjelujem u nastajanju njegove simfonije." počela sam glasno misliti da bih čula svoj glas.
"Tvoje tijelo je izgrađeno od superstruna koje neprestano titraju. Zamisli tvoje tijelo kao Stradivarijevu violinu, čijim strunama ćeš oblikovati suptilne tonove svog postojanja." odgovori mi glas iza mojih misli.
"Iako misliš da nisi, ti si ipak moderni Homo hedonikus, koji često zaboravlja Epikurovu poruku, pa traži smisao života izvan sebe. Postala si konzument tuđih ideja pa lutaš životom tražeći istinu izvan sebe, ti pasivno promatraš život ne sudjelujući u njemu. Slična si onima koji se nikada nisu svjesno upitali za smisao života, a pokušavaju ipak živjeti taj smisao od prvog do zadnjeg trenutka svoje egzistencije." glas je uzburkavao u meni nove tonove i ja osjetih kako je moje tijelo uistinu sastavljeno od sitnih struna koje trepere.
"Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude, dovoljno ruža , ljepote i ugode i dovoljno graška, da, graška u momentu kada njegova ljuska pukne. Nebo prepustimo anđelima, anđelima i vrabcima." treperi u mojim mislima
To je najljepša "radosna poruka hedonizma". Ljepota polja umjesto straha od pakla, grašak umjesto "kruha i biča" za svakoga, kako je to nazivao Nitzsche.
Tada uistinu osjetih da je moje tijelo biološki Stradivarij. Iz spoznatih osobnih sposobnosti i mogućnosti proizlazi ugoda, simfonija neizgovorenog koja prelazi u spoznaju ugode, užitka i zanosa.
Tko to uistinu isproba neće moći tome više odoljeti?
Terapija trenutkom
Ja, moje tijelo i svijet u kojem živim, to sveto trojstvo svakodnevice je osnova svega što u životu činimo. Spoznaja toga se događa u sretnom trenutku našega života u onom treptaju oka kada uspijemo dotaknuti Kairosov pramen kose i tijelom se, kao valovi s morskog žala, proširi osjećaj ugode i užitka postojanja. Trenutak do trenutka i iz nas istječe rijeka vremena u kojem sretni trajemo.
Tretman koji vam nudim, počinje s nečim što ćemo nazvati "terapija pokreta ambijentom". U svemu što činimo, pa bilo to pranje prozora, glačanje ili prepisivanje nekog dosadnog teksta na računalu, treba znati uživati da bi se našim tijelima širio osjećaj ugode. Tada ti pokreti ne opterećuju, ne troše nego proizvode energiju.
Slijedeći "radosnu poruku hedonizma" ja se pitam jeli neophodno da prostori u kojima tretiramo pacijente uvijek djeluju sterilno i da su svi manje više slični. Već samim ulaskom u takav prostor se postavlja granica pacijent- terapeut. U mojoj praksi te granice nema. Ja vas pozivam na prijateljsko čavrljanje o problemima koje imate pokrećući se.
"Dobro došao u svoj sretni trenutak dragi čovječe" je moto kojim želim razbiti okvire tretmana i povesti vas na putovanje do najdubljih djelova vaše samoosjetilnosti i samoosjećajnosti iz kojih će onda sami od sebe izrastati svakodnevni pokreti.
Terapija pokreta ambijentom je pokušaj da vas naučim uživanju u sitnim svakodnevnim pokretima iz kojih će se sam od sebe u vama rađati osjećaj ugode.
Scenografija, dramaturgija i koreografija svakodnevice je osnova da bi velika gala predstava koju nazivamo život uistinu dobila smisao. Scena za scenom, čin za činom i tako u nedogled, predstava traje, a vi često ostajete samo umorni statisti u tom spektaklu.
Kada pozvonite na vrata moje ordinacije zamislite da prelazite rampu i da premijera, u kojoj ste vi glavni lik, počinje.
Prisjetite se neke teatarske predstave koju ste gledali, sjeti te se osjećaja koji se u vama tada budio, sjetite se da ste tada poželjeli da sami stojite na pozornici i da odigrate neku od scena u kojoj ste se prepoznali.
U mojoj "tvornici hedonizma" vas, umjesto hladne čekaonice, pozdravlja scenografija svakodnevice, na zidu pored vrata nasmiješeno Kairosovo lice, koji će vas pozvati da dotaknete njegov pramen kose i spoznate svoj sretni trenutak.
Poslije odlaganja kaputa ćemo ući u dnevnu sobu i sjesti u ugodne fotelje. Na zidovima su slike, ulja i akvareli umjetnika koji su svoje osjećaje rukom prenosili na platna. Murtić, Kuliš, Lovrenčić, Švaljek će vas svojim umijećem pozvati u svijet vaših snova. U jednom uglu će na vas čekati Barišićeva skulptura "Ljubavna njihaljka božice Tanit". Spoj pokreta i osjećaja koji je umjetnik utisnuo u hladnu bronzu i poklonio joj život.
Ovisno o problemu koji vas je doveo k meni i želji koju donesete sa sobom mi ćemo lutati galerijom slika na zidovima i pokušati stvarati vaše misaone slike. Odabirati muziku koja odgovara trentku i stanju u kojem se nalazite, ali je najvažnije da vi naučite slušati tonove svojih pokreta u sebi, da oni postanu melodija puna vašeg ritma, da vi spoznate svoje tijelo kao izvor tih suptilnih tonova koji se spajaju s univerzumom.
Mirisi koje ćemo odabirati zajedno će vas uvijek pozdravljati pri ulazu u prostor i spajati se sa vašim osjetom za njuh u najstarijim dijelu mozga, s onim djelićem vašeg tijela iz kojeg izranja vaša emocionalna inteligencija.
Jedan od problema koji vas muči je vjerovatno bolna napetost i bolovi u mišićima. Opuštanje ne znači pasivno ležanje, još manje meditiranje. Mi živimo na zapadu, filozofija koju bi mi trebali živjeti počiva na kontemplaciji, misaonoj gimnastici, a ne na meditaciji koja umrtvljuje osjetila. Vaše aktivno sudjelovanje u procesu opuštanja mišića je to što vas želim naučiti. Zbog toga ću sjedeći s vama vas pokušati naučiti kako se i sjedeći u fotelji, dok pijemo kavu ili neki sok može opusti. Pokazat ću vam pokrete ruku, šaka i zdjelice pri tom činu. Naučiti vas da pri sjedenju rastete promatrajući slike na zidovima, slušajući tonove melodije vaših misli i da osjetite zajedničku igru vaših vanjskih osjetila.
A. Knorr-Kleine - Pastell (empfundene, assoziative Synästhesie)(nach "Klänge der Stille"H.W. Knorr - Hörbeispiel) http://www.atelier-knorr-kleine.de/klangbilder.htm
Okus kave i doživljaj platna koje vas najviše impresionira će se izmješati s tonovima muzike i mirisom lavande. Iz vaših vanjskih osjetila će nahrupiti energija iz koje će izvirati užitak i prelaziti u ugodu budeći vaša uspavana unutarnja osjetila. To su oni sićušni senzori koji vam, budeći osjećaj duboke osjetilnosti, nagovještaju položaj vašeg tijela i njegovih dijelova u prostoru. Misaona slika koja će se stvoriti u vašoj glavi je ono što morate pamtiti, morate je naučiti pospremiti u sjećanje. Opisat ću vam moju misaonu sliku umijeća pokreta u kojoj su izmješani svi osjeti i svi osjećaji.
Vjetar u žitu
Usredotočujem misli na pokret i osjećam njegov izvor u dubini moga uma. Moja misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju moju kožu, a lagani povjetarac je pojačava. Stojim na Zadarskoj rivi i slušam tonove mora. Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika sunčanog Mediterana sjaji pred mojim unutarnjim očima. Miris lavande, blagost dodira tonova mora i maestrala uzburkavaju moju misaonu i emocionalnu energiju. To moj utjelovljeni um trepereći osjeća ugodu i upućuje moje misaono "Ja" na trenutak nastajanja "mog pokreta".
Miris mora i lavande se, nedodirujući nosnice, širi mojim umom. Maestral postaje moj pokret i budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i provlačim se između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga. Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag koji ostaje za njim je beskrajna spirala utisnuta u zlatu nepokošenog polja. Vjetar pokreće cvijetnu galiju beskrajem moga malog univerzuma i ja osjećam mirise, čujem zvukove leptirovih krila, onih malenih neurona u mojoj glavi. Trepere zvjezdani cvjetovi u mojoj glavi, pričinja mi se da da leptirići lepršaju od cvijeta do cvijeta i umnoćavaju ta osjećaj čudesne miline, zujanje čudesno sklada melodiju srca koje u tom trenu esenciju istinskog života kuša i pretvara moj pokret u ples na svečanom balu moje duše snene.
Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu, u kojoj se susreću moj razumski i emocionalni um.
Ta misaona slika će ostati pohranjena u mom svjesnom pamćenju. Misao postaje most između "mog pokreta" i mene same, a moja želja za umjećem pokreta prelazi u njegov spoznatljiv oblik, moj osjećaj o pokretu, eterični valcer moga postojanja u svakodnevici.
Sada je red na vama, opište mi vašu misaonu sliku. Vaše oči se zaustavljaju na Kuliševom ulju koje ja doživljavam kao valove velike rijeke, a vi vidite kristale u kojima se zrcale vaše misli i vi ih pretvarate u rečenice.
Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, superstrune, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća. Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.
Odlično to je pravi početak za ostvarivanje vašeg umijeća pokreta. Vi podižete šoljicu sa kavom i prinosite je ustima promatrajući još uvijek platno na zidu. Vaša glava lebdi kao balon iznad vašeg vrata, vi se smješite jer se vašim tijelom širi slavlje vaših osjetila. Ponesite sjećanje na taj trenutak sa sobom, trenutak u kojem su se spojili ugoda i užitak u pokret vašega tijela.
Kako se sada osjećate je neumjesno pitanje na kraju tretmana, jer ono ne dotiče ono što sam željela u vama probuditi.
Gdje osjećate početak pokreta vaše ruke pri rukovanju kod opraštanja?
Vidim ga u misaonoj slici moga tijela je odgovor koji bih željela čuti na kraju, a pri stisku naših šaka za oproštaj želim osjetiti snagu koja dolazi iz vašeg dlana, a ne iz prstiju ili iz ramenog pojasa ili vratne kralježnice.
Drugi puta ćemo pokušati ostvariti umijeće pokreta u kuhinji, a poslije ćemo sjediti za stolom u blagovaoni i kušati ono što smo umijećem vaših pokreta upravo pripremili.
Da bi doista mogli u mojoj ordinaciji spoznati moju želju da vas uvedem u svijet vašeg umijeća trebali bi pokušati slijediti moju koreografiju svakodnevice, a onda odabrati vrijeme koje vam najbolje odgovara za lutanje umijećem pokreta.
http://pokretom-od-budenja-do-spavanja.blogspot.com/
http://filozofija-svakodnevice.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com/
http://svijest-o-tijelu.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/
Salvatore Dali; Anđeo, ilustracija iz Danteove "Božanske komedije"
Anđeo čuvar, sav u bijelom, prozračnih krila i zlaćane kose, pruža svoje ruke i mi u danima Božića zaboravljamo brige i prepuštamo se ugodi osjećanja osjećaja ljubavi i mira. Zaustavimo Anđela u sebi, ne dozvolimo mu da, kada se zadnje svijeće na Božinom drvetu ugase, nestane iz naše svakodnevice. http://o-andelima.blogspot.com/ 
